Ulične svjetiljke

“Zasigurno, svakome je dano paliti mala svjetla.
Jednostavan pokret ruke, osmijeh, pogled, neka riječ, misao i prisutnost sama, može upaliti malo svjetlo.”
(S. Lice)

tamno plava kapa,jakna i torba s iskaznicom(ime i prezime,pečat i fotografija prodavača).
Tko to nema na sebi dok prodaje, znači da se lažno predstavlja da je u ovom projektu i time od istinskih beskućnika uzima vaš novac pa nam takve po mogućnosti fotgrafirajte ili prijavite kako ne bi blatili ugled ostalih prodavača, cijelog ovo projekta i svih beskućnika

 

Ulične svjetiljke

Novi časopis koji možete naći na ulicama grada Rijeke i na ulicama grada Osijeka, Varaždina, Zagreba, uskoro i u ostalim gradovima diljem Hrvatske.
Cilj časopisa pokrenut od grupe Riječkih entuzijasta je vratiti malog čovjeka sputanog ekonomskim problemima ovog svijeta ponovo na noge i vratiti ga u život dostojna čovjeka.

Dobrodošli svi..kako oni koji će se priključiti radu časopisa, kako distributeri, kako samo oni koji simpatiziraju projekt tako i oni koji su tu slučajno… Osjećajte se više nego dobrodošlo, uključite se u komentiranje, dajte svoje ideje, primjedbe – sve je dobrodošlo :-)

Toliko puta prolazimo pored tih “uličnih svjetiljki” i niti se ne obazremo,
Ne svratimo pogled na njih,
Ne pitamo se da li ih treba očistit,
Ne pitamo se da li ih treba odvesti liječniku,
Ne pitamo se da li im treba kruha,
Ne pitamo se da li im treba vode
Jednostavno prolazimo i ne pitamo se…

No te “svjetiljke” su tamo,
One svjetle,traže nekoga da ih pogleda,
da im zahvali na osvjetljavanju puta,
da im uputi lijep pogled,
da im uputi pa i onaj samo usputni pozdrav,
da ih pita kako su,
da samo stanu i odmore se pored njih..

No mi samo prođemo,
misleći da će ta svjetilja uvijek biti tamo,
da ćemo sutra uputiti pogled,
da ćemo joj sutra dati koricu kruha,
da ćemo joj sutra zahvaliti.

No možda to sutra za tu svjetiljku ne postoji,
Možda se baš sutra ta svjetiljka ugasi,
A da smo je barem pogledali,
uputili joj pogled pun ljubavi dan prije,
svijetila bi svim svojim žarom
svjetila bi i više nego možemo zamisliti.

Odite i palite svjetiljke po čitavome gradu…
Neka naš grad bude najosvjetljeniji a sve zahvaljujući jednom pogledu punom ljubavi :-)

 

 

SUTRA JE NOVI DAN

Ležao sam, tko zna gdje.
Nisam patio, jednostavno sam
ležao i razmišljao o Ničemu.
Gledao sam komad stropa,
koji je bio iznad, budeći nadu
da će ostati i sutra nad mojom
glavom.

Netko se budi kao i ja.
Netko se budi u sjećanju.
Netko se budi u tko zna čemu.
Ja se budim da vidim oko sebe.
Pa kako da bilo, opet je sutra
novi dan.

Andrej Petranović

PLAVE STARAČKE RUKE

Te divne plave staračke ruke
vodile su me kroz život šesnaest ljeta
i vodile bi me još šesnaest ljeta
da me nije moja nemarnost odvojila od njih

Ali evo sada
proći ću kroz sve životne muke
ali više nikad, nikad
neću napuštat te divne
staračke ruke.

MAX

Beskućnik

U jednom džepu štruca kruha,
u drugom boca ljutog
da lakše pobijedi raskorak.

Široko polje pred njim
i jedna livada još bez kamenja;
more mu do koljena.

U ruci sve što ima!
Izloge gleda
da vidi što mu ne treba.

I tako dan po dan!

A noć kad obuzme grad
i nejasni krici zavladaju
šaku pod glavu obojenu zvijezdama,
na ležaj zemlju natopljenu glupostima
i beskrajno nebo!

Te snovi o moru plavom;
o ljubavi žene darovane
usnomodrinom.

I tako noć po noć!

U jednom štruca
u drugom boca,
pokoji osmijeh i tisuće psovki.

I dođe kraj!

Ivan Kramar

Dobro jutro užurbani grade
To sam ja
Tvoj otpadnik, sretnik
Tumarat ću danas znaš
Obilazit trgove i fontane
Sanjarit ću o sretnom pronalasku
Upravo toliko novčića koliko mi fali
Za prvu kavu i koju cigaru
Sjesti ću znaš neobično negdje
Gdje stanovnici tvoji hrabrosti nemaju
I promatrat ću tvoju užurbanost
I biti ću jedini koji te razumije

fra Josip Kramar

ZAPALIT ĆU SUZE

Htio sam zapaliti suze
I spremiti pepeo negdje duboko,
Negdje gdje listovi odlaze u jesen.
I onda su došli “ljudi”
Pitali su: Zašto si ovdje?
Odgovor je bio jednostavan:
Zato jer jesam!
Vjetar je odnekud puhnuo
I ugasio mi svijeću.
Plamen je govorio – pusti me
Još malo.
Nisam mogao da ga ne ugasim.
Upalit ću ga možda sutra ako
Mi netko posudi more šibica.
Zatvorit ću prozor koji će netko razbiti.
Zatvorit ću vrata sebe u koja će uvijek
Netko ući, a ja nemam ključ.

Andrej Petranović